U hronološkom starenju, tj. kalendarskom starenju, razlikujemo dva tipa starenja: starenje pojedinca i starenje populacije.
⦁ Starenje pojedinca je definisano brojem godina, meseci i dana koje je pojedinac proživeo od rođenja.
⦁ Individualno starenje se može izmeriti određivanjem očekivanog životnog veka (engl. life expectancy) ili verovatnoće smrti za svaku godinu za starosnu kategoriju osobe.
⦁ Drugi metod je određivanje biološke starosti osobe, o čemu ćemo govoriti u narednoj objavi.
⦁ Starenje populacije se ogleda u porastu procenta starijih osoba u populaciji. Pojedinac je, u stvari, jedan član, podgrupa populacije i predstavlja statistički podatak u sračunavanju proseka i istraživanju drugih parametara od značaja za populaciju. Svaki pojedinac sa svojom hronološkom starošću utiče na starosnu strukturu populacije. Stvarno starenje populacije je određeno smrtnošću i samim tim redukcijom unutar populacije. Zahvaljujući medicinskom napretku posebno se smanjila smrtnost beba, dece i žena u reproduktivnom dobu u odnosu na period pre jednog veka. Čista pijaća voda, čuvanje hrane u frižideru, porast životnog standarda i terapije koje su drastično smanjile smrtnost od infekcija i zaraznih bolesti, su među najznačajnijim naprecima koji su učinili da sve više ljudi doživi starije doba. Zahvaljujući tome je udeo ljudi koji su dostigli starost od 60 godina i više značajno porastao u poslednjih nekoliko decenija u poređenju sa celokupnom populacijom uzrasta od 0 do 14 godina. Ovo je pojava koji je zajednička i za manje razvijene kao i za razvijene zemlje.
Fenomen demografskog starenja se prvi put javlja na nivou populacije i uglavnom u okviru ljudske vrste u poslednjih 200 godina. Sličan trend ne postoji ni u jednoj drugoj životinjskoj vrsti na planeti.
Starenje populacije se može izmeriti utvrđivanjem sledećeg:
⦁ Prosečni (srednji) uzrast ili broj godina članova populacije;
⦁ Procenat ljudi starijih od 65 godina u populaciji, i/ili;
⦁ Zavisni odnos starosti je odnos (procenat) svih pojedinaca starosti od 65 godina i više u odnosu na deo populacije koja obuhvata pojedince starosti od 0 do 64 godine. Ovaj parametar je značajan ponajviše za makroekonomiste jer kako se većina pojedinaca starosti od 65 godina i više penzioniše, oni ekonomski prestaju sa proizvodnjom i indirektno počinju da zavise od aktivnosti mlađe populacije.